Road27


Svjedoci kraja jednoga doba
Krošnjama mokrim liju sve jače
Na zemlji suza ostaje trag
Nisu to kiše to jesen plače

To nije samo rima bez duše
Što vijetar pjeva posljednji puta
Dok jedan oblak u ritmu pleše
Zadnji od tmurnih što nebom luta

Uz pjesmu jesen odlazi tiho
Nestaje doba naravi tužne
Al' opet neka sjeta se diže 
Za uspomene pa makar ružne


Blog
petak, studeni 18, 2011
 

Tisuće mrtvih zvijezda na grad je palo
Uz urlik bijesa krovove guta noć
Podrume vlažne dječje suze rose
Hoće li ova patnja ikada proć

Tamo gdje bijaše nebo lome se munje
Jeziva jeka čuje se davnih vremena
Ulice duge kojim sam lutao nekad
Sad su kulise minulih uspomena

Razgrće vjetar pepeo moga doma
Ćaća i mater nekakve slike traže
Gdje je to Ivan usnuo Otkrivenje
Možda je vidio ove pejzaže

Dvorište moje
Stabla bez grana
Srušene kuće
Spaljenu slamu
I u polju
Izvan grada
Duboku jamu

road27 @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 21, 2011
 

..prođe još jedna godina, i više. Ko bi rekao..

                              ***

U rukama četvrt starog kruha nosim
U koraku svakom na tišinu pazim
Tvoju mladost ćutim pod nogama bosim
Škripav pod dok tiho, zamišljeno gazim

Poraženo klečim pred bedrima tvojim
Na oltaru strasti sitnu žrtvu nudim
Znam da malo dajem dok mrvice brojim
Dok opijen sjetom sanjivu te budim

Mogu li večeras kupit tren tvog krila
Komadićem kruha, prstohvatom soli
Prerušit u nekog kom si vjerna bila
Nekog tko te štuje, nekog tko te voli

Mogu li te ukrast razumu i miru
Mrvicama platit cijenu stida tvoga
Prepustit te hladno na milost svom hiru
Mogu li to, pitam, tebe, sebe, Boga

Dok pogledom gutam tvoje meke grudi
Moja želja plamti u raju tvog pakla
Al' prokleta savjest već kajanje budi
A moja te ruka nije još ni takla

road27 @ 14:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 3, 2010
Pozdrav svima.. Eto kako više ne pišem pjesme, a i došao je trenutak objavljivanja mog godišnjeg posta, vrijeme je da se na ovom blogu pojavi „to nešto što pišem“ i na što trošim svoje slobodno vrijeme.

Ovo nije povratak, tek navratih, jer ostale priče su preduge da bi se stiskale na ovim zaboravljenim stranicama…

Zalazak Sunca

Ponekad, u dahu nadolazeće magle, u odsjaju umirućeg sunca, srest ćemo se i pokloniti. Na klupi prigradskog igrališta, osamljenog i uvaljanog u tišinu, s tobom ću podijeliti mjesto. Odsjaji crvenih tobogana šarat će travom posljednje zrake dnevnoga svijetla, krošnje će oživjeti. U igri s vjetrom, šum zelenih listova prolaziti će kroz tvoju kosu. Ona će lepršati, i dodirivati moj obraz. Opijen mirisom vanilije, sklopit ću oči i uživati u tišini. Zadjenut ćeš pramenove za uho, a ja ću ponovo osjetiti samoću. Podići ćeš ruku i dodirnuti mi rame. Postoji čarolija u tvom dodiru, jer dodirnuše me mnoge, ali samo tvoja ruka me budila. Sjećam se tvog pospanog pogleda, tvoje rupice na obrazu što bi nastala kada te moje gluposti natjeraju na osmijeh. Sjećam se topline tvoga dlana na mojim grudima, riječi koje si mi šaptala kad god bi se tužan gubio u vedrini minulih dana. Sjećam se svojih tuga, eh da sam samo znao…

Razmazat ćeš svoju ruku po mojem ramenu, po vratu. I tad ću zadrhtati, i neka mi nitko ne govori da i taj drhtaj je laž. Jer ja ga osjećam kao i ovaj vjetar na licu, kao i bore na čelu. On je za mene stvaran kao što stvaran je i ovaj svijet koji je nastavio živjeti kao da je živjeti bitno. Ti si bila moja utjeha, moj savršeni putnik s jednosmjernom kartom do posljednje stanice. Do debelih balvana na kolosijeku. Nema novih prilika, nema više povratka za one što su zagrljeni usnuli u hladu Adamovih voćnjaka. Tvoj miris polako hlapi s jastuka, sa starih kaputa, sa šalova. Ostale su tvoje knjige, označene uvijek na istim stranicama. Tvoj omiljeni cvijet, na dnu je kristalne vaze, uvenuo, nestao i pretvorio se u prah. Na slici tvoj osmijeh, ona vedrina što me nekada oduševljavala, sada razdire u vatri nedoživljenog bola. Ali ne skidam pogled.

Kada si rekla, ne zaboravi me, ti nisi mogla znati…

Zagrlit ćeš me, i ja ću tada umrijeti, iz ovog svijeta k tebi. Kleknut ću pred tvoje noge i zaplakati. Molit ću te za oprost sklupčan uz tvoja stopala. Jedna šaka suza za onaj dan kad sam zakasnio i za tmurno nebo tvoje zadnje večeri, što te dobro nisam čuvao i što nikada nisi vidjela more. Molit ću te da mi oprostiš. Za romane kojima nisi saznala kraj i što tvoje posljednje riječi nisam mogao razumjeti. Žao mi je mila. Što se sjećanja na tebe polako gube i što je zalazak sunca ostao jednako lijep i bez tvog zanesenog pogleda. Oprosti mi! Tad ćeš popustiti zagrljaj. Osjetiti ću toplinu kako polako izdiše. Reći ćeš: „Gledaj! Gledaj ljubavi moja“

Nebo će zacrvenjeti svoje zapadne proplanke i onaj zalazak sunca koji si toliko voljela, zablistat će u punom sjaju. I ja ću ga ponovo vidjeti, kroz tvoje oči, baš kao nekad. Progledat ću tada, i dok se svjetlo sumraka bude probijalo kroz moje trepavice, znat ću da si uz mene. I ponovo čut ću tvoje riječi, onako očarane, zaljubljene: „Crvenilo neba, eh kakva slast. Pogledaj onaj oblak, ni da je manji, ni da je svjetliji, ni da od njega postoji ljepši, a opet je samo maleni djelić božanskog akvarela što se presijava i blista  Začaran je pogled što ga zarobi u sliku, pamti to. Ovo je slika Boga, jer slučajnost ne stvara ravnice i pustinje. Slučajnost ne stvara ovakvo veličanstvo u očima smrtnika. To je ono u što ja vjerujem.“ Ti ćeš govoriti a ja ću pamtiti, kao i uvijek, zaljubljeno. Sunce će zaći i nestati, i ostat će samo tišina i mrak. U tami ćeš sjediti, i razmišljati, a ja ću te čekati dok god ne odlučiš progovoriti. Poštovat ću tvoju tugu, tvoj zanos za životom i ljepotom. Malo nas je čudnih koji toliko pazimo, a ti ništa nisi propuštala. A ja sam zahvaljivao tvojem bogu, što mi je poklonio razum da ne propustim sve ono što je u tebi ostvario. Ti nećeš više progovoriti, do novog zalaska sunca.

Zvijezde će ocakliti zatamnjelo nebo, a ja ću ostati sjediti. U očima užurbanog svijeta ja samo zauzimam mjesto. Dvoje na klupi. Jedno na klupi. Pamti li tko? Ali ne brini mila ja ću pamtiti dok me bude. I dok me bude čekat ću te u zalasku, u odlasku, u nečijim zorama. Uvijek na onoj klupi. Ja ću ti čuvati mjesto.
road27 @ 13:20 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, veljača 6, 2009

Jedan od rijetkih trenutaka inspiracije, ponukao me da udahnem malo života ovim zaboravljenim slovima..

Pozdravljam vas sve od reda dragi blogeri. Do nekog drugog vremena..

 
Ogolješe naše grane
Jezdi tuga s njinih  skuta
Vidješe i bolje dane
Stare šljive pored puta
 
Stegoše ih hladni mrazi
Lišće truli nasred staze
Oglodaše bijeli vrazi
Što po suvom pruću plaze

Ogolješe one grane
Što skrivaše tvoje lice
Ljubomorne naše tajne
Mala noćna lutalice

I sad tako jadne stoje
Dok ih zebe ciča zima
Duge dane šutke broje
Sanjajuć o proljećima

Kad će opet jedne noći
Okitit se radnom kutom
Do tad valjda ja ću moći
Skrivati te pod kaputom
road27 @ 19:24 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 8, 2008

                            Sa lica šminkom uprljanog
                            Lagano suza curi
                            Koliko suzi treba da nestane
                            Toliko životu jednom...
                            Da prestane

                                       ***
Rasipa kiša po polju                  Pod starim dudom lice je mlado
Zidove moči                              Razdire srce usahle žene
Kuće bez krovova                      Sjenilo crno stavljeno ovlaš
Bog je sklopio oči                      Oči raskvašene
Suze mu teku rijekama rovova        
                                                Drhtave ruke krunicu stišću
Mitraljez pupoljke kosi              Uzdasi njemi skrivaju čežnju
Jedni o druge                            Pogled u prošlost ko vjetar žari
Mrtvi se spotiču                        Tugu neizbježnu
Vrijedne su đavola sluge            
Doline krvi rijekama otiču         Umorne oči obzorom lete
                                                U svakom šumu korake čuje
Kraj druma vojnik leži               Napinje vjetar nadu ko jedro
Gore sjenici                              Srce zapuhuje
Staze su bojišta                   
Guše se pakleni krici                 Sjećanja njena poljupci rose
U blatu nekih tuđih dvorišta       U ruci mala zgužvana slika
                                                Pod istim dudom ljubljena bješe
I vrti sjećanja neka                   Usnom bojovnika
Majčin jedinac                    
Domu svom luta                        Vesele noći i dvoje mladih
Ko nekad maleni klinac              I sad se sjeća mirisa kiše
Uhvati čvrsto njenih se skuta    Od one noći otkad je ovdje
                                               Samu ostaviše
I krade posljednji dah                  
Otac mu sijedi                          I brat i susjed, kolega školski
U plaču grca                              I kum i svirač i dvoje stranih
Život se lagano cijedi                Sa neba tužni uzdah joj šalje
Kroz malu mrlju desno od srca    Odred zakopanih

                                       ***
                            Sjećanja neka i strah
                            Palih vremena stroj
                            Redom se mrve u prah
                            Samo da ne misli o njoj:

                            "Puške u ruke maršajte sad,

                            Ustali svi smo za ideale,
                            Podigli glasom velike riječi
                            Stisnuli šaku za stvari male"

                            "Maršajte žustro Bog je uz vas,

                            Ni to sad više ne pije vodu
                            Jer kol'ko god da sloboda znači
                            Ubijali smo za slobodu"

                            U ruci stegne maramu plavu
                            Što su je njene ručice tkale.
                            Meke i nježne ko topla svila
                            Te njene slatke ručice male
       
                            Te crne oči, ta gusta kosa
                            Te usne mazne, to zadnje veče...

                            I tad se sjeti nje...

                            I jedna riječ sa usana poteče
                            Njeno ime? Šaptaj tužni? Psovka?
                            Zadnjim dahom,

                            Reče...

                            I odzvoni grmljavinom...

                            I ko da za tren i topove utiša...

                            Prenuše se ljuti, ko da su osjetili kraj
                            Jedna je ljubav, iz pakla,
                            Pošla u raj

                                       ***
                            U trenu vjetar se smiri
                            I tada ko da je znala
                            Rastrga krunicu staru
                            Što joj je mater dala
 
                            I glasno zavrišti Bogu
                            Ka nebu ruke diže:
                            "Sve moje umire danas
                            Otvaraj oči brže!!"

                            I zemlji se sruši..

                                       ***
                            Sa lica šminkom uprljanog
                            Suza padati prestade
                            Na plavoj bluzi
                            Ostavi mrlju desno od srca
                            I nestade
                
road27 @ 00:13 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 8, 2008


Zamahni krilom leptiru
Stopi se s mojim jedrima
Nosi me dalje odavdje
Dalekim toplim njedrima

Samo jednom zmahni
I ja ću s tobom se dići
Svjet neće čekat dugo
Još tren i neću ga stići

Dugo sam nasukan ovdje
Svezan na zlatnom tronu
A tlo se podamnom topi
Godine lagano tonu

Vjetar u leđa mi treba
Spremna je moja luka..
Al' 'mjesto lepeta krila
Začu' se sablasna buka

Lanci po okovu stružu
To nova ljubav se kuje
Glasovi iz dubine
Jauču, buncaju, bruje

Sablasno škripanje zuba
Svaki moj uzdah prati
Sedam krvavih vrana
Oko mene se jati

Iz buke ote' se jecaj
Prepoznah riječi svoje:
"Tvoji su leptiri mrtvi..
Predaj se, gotovo je"
          
road27 @ 10:45 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 2, 2008

Prije nego sklopiš oči
Ogledaj se u tišini
Ja sam negdje u tvom mraku
U daljini, u daljini

Zagledan u vedro nebo
Zaboravljen u samoći
Čiju zvijezdu brižno čuvaš
Koga sanjaš ove noći

Koga pratiš u svanuće
čiji miris čuvaš za se
Dok se moje nebo tamni
Dok se moje zvijezde gase

Jutrom cu te vidjet nekim
Prijateljski ruku dati
Osmjesima sakrit tugu
Da su lažni nećeš znati

Jer već netko u mom krilu
Zaneseno ljubav diše
Moga srca ritam sluša
Nikad više, nikad više
road27 @ 09:08 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 15, 2007

Eto dragi moji blogeri ovom se pjesmom opraštam, treba mi pauza od svega..
vjerujem da ću se vratiti, jednom..
A do tada... "Gazite nježno" jer nečiji snovi uvjek se nađu na putu.

*********

Misao luda glavom juri
Gledam te opet okom vrelim
Dok zidna ura jutru žuri
Bojim se kolk'o te želim

I grizem usnu plaho, strasno
Tuđih me suza jecaj zebe
I dok za bježat' nije kasno
Za sobom ostavljam tebe

Oduvjek željan tuđeg gnjezda
U jednom snu već drugi snivam
Što dalje idem ispod zvijezda
Sve više manji bivam

Al' juri moja kaplja slapa
Žarom zanesen željom gonjen
Bliži se kraju ta etapa
Umoran, uništen, slomljen
  
road27 @ 13:23 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 8, 2007
Prođi pored mene.

Pravit ću se da te ne primjećujem.

Dodirni me ramenom,
neprimjetno i nenamjerno.

Sakrij taj dodir,
od znatiželjnih očiju.

I čuvat ću što osjetim,
jer zbog tebe sam oživio.

Topit ću se noćas u zagrljaju..
Neke druge.
road27 @ 10:20 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, listopad 30, 2007

Priljubljen uz tvoje lice
Razigran u tvome glasu
Kačim orden jedne želje
Tvojoj grudi, tvome stasu

Udomljen u toplom krilu
Na oltaru tvom se molim
U tvom dahu ćutim jasno
Zašto Boga tol'ko volim

road27 @ 09:28 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 11, 2007

Kapi se hladne kraj mene lome
Prozorsko staklo let njihov priječi
Tuga se cijedi iz te arome
Čujem taj jauk gdje vani ječi

Al' tužne misli danas ne lete
Gdje god se sjetan trenutak zbije
Jer moja ruka s njenom se plete
Pod dlanom hladnim bujica vrije

I prstom crtam prozirne niti
Na njenoj koži svoj život pišem
Na odru kojim sad mogu sniti
U krilu njenom umorno dišem

Dotičem grudi usnama vrelim
Samo se uzdah otima tminom
Sladim se njenim otajstvom bijelim
Dok stidljiv drhtaj struji tišinom

Al' tad se jeka cimbala prosu
Na čas me prenu ponoćna zvona
Nježno joj maknuh sa lica kosu
Zaječi cimbal.. to nije Ona
road27 @ 14:47 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 4, 2007

Ja bih pisao o sreći
O sunčanim dolinma
O ljubavi koja vrišti
Zagonetnim daljinama

Pisao bih vedrini
Igrao se s oblacima
Šetao bih u rimama
Rasplesanim koracima

Strofama bih doplovio
Njenim obrazima vrelim
Zaveslao stihovima
Po tim plodovima zrelim

Stavio bih uzde vjetru
Tek da nježno rosu gladi
Raspiriv'o osmjesima
Sjetne note u baladi

Ali pjesma svaka moja
Sluša kako srce tuče
Ja bih pisao o sreći
A ono na tugu vuče
road27 @ 13:48 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, rujan 28, 2007


Sve vojske duša sad su na broju
Izdaje zadah poljem se rosi
Al ipak hrabro stoje u stroju
ko onog dana mučeni, bosi

Svjedoče kosti o danu tome
Suzama majki Dunav se pjeni
Pod zemljom svojom bjesno se lome
Prodani, sami, zaboravljeni

Krvnika danas pjesma se ori
Danas je pravde pregažen ugled
Nad mojom glavom stjeg se viori
A ja ću ipak spustiti pogled

Al doć će jednom pred sud ta banda
Znam da to nisu nadanja pusta
I Bog će onda izeći valjda
Ono što ljudska prešute usta

                                             ***

Zar je moguće to što se desilo, te presude za Ovčaru..
za te ljude, za grad.. Farsa. Šok. Nevjerica.
Ali opet i to će trajati tek dan dva, do nekog novog šoka..
Ili nove emisije Big Brother.

                                             ***

            Siniša Glavašević:
     "..vrijeme čini svoje. Ono sudi i presudi.
     A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena,
     još dugo opominju sve koji dolaze. Ispočetka je njihov glas
     jak, a poslije tiši, naposljetku kao da i nije više važno.."

 
road27 @ 12:49 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 17, 2007
Tučena zemlja kišom i ledom
Bijesni oluja vjetrovi pušu
Ograde moje ruše se redom
Ovo je pjesma za moju dušu
 
Ledena kiša umiva staze
Iz tame mrke snene se bude
A te su ploče tu da se gaze
I nove duge ludima nude
 
Razum se krišom s ludilom stapa
Dok njemo vrišti u gustoj tmini
A ja jurišam ko kaplja slapa
Što beznadežno stremi dubini
 
Al' mokre staze tope se mahom
Mrvice vjetar pažljivo skriva
Posipa plaho besanim prahom
Prostranstva sivih nebeskih njiva
 
Al' kada modra zamjeni sivu
I kada pred svoj istupim odraz
Hoću li vidjet' pobjedu prvu
Ili pak dosad najteži poraz
road27 @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, rujan 7, 2007
Iznad grada svijet se lomi
Kiša ledi u visini
Dok potajno kradem njezin
Strašljiv' pogled u tišini

Tužan osmjeh nakrivila
Plam u srcu strahom gasi
Traži gdje bi pobjeć' mogla
Da se sebe same spasi

Dodir neki ne namjerni
Cijelim tijelom trnje rasu'
Ko' da mami jesen ranu
Drhtav ton u njenom glasu

Crveno je nebo reče,
Pa pomislih, moja mila
Kakve bi tek boje bilo
Da mi nisi umaknila'
road27 @ 08:25 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 31, 2007
Utopljena duša pelinom i vinom
Stari barski stolac pijano se njiše
Neki ružni ritam trsi se gorčinom
Đavo novi poen u svoj notes piše

Još jednu kolega pa nek sve se sruši
Nisam valjda 'džabe tugu raspiriv'o
Tom linijom bijelom srce mi se guši
Povuci još jednu, jebe mi se živo

Miris nečeg drugog propinje se zrakom
Pijanih budala olinjali zvuci
Al' i dublji mulj ću, zagaziti lako
Dok taj gusti pramen, leži mi u ruci
road27 @ 15:49 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 19, 2007
Ova se tuga u riječi ne toči
Nije taj bršljan od zemlje nast'o
Jer ovo mjesto imena nema
Nesmetan gdje je uz zide srast'o

Prokleto bješe jalova zemlja
Gdje je to sjeme s visoka palo
Pa rekoh mora, da je od Boga
Kamenom kad je cvjetati stalo

Zahvalih nebu na daru tome
Pustih ga da mi dušom se steže
Niti u trenu se ne zapitah
Čij' je taj bršljan i dokle seže

Sad kad me lomi otrovom svojim
Ja nemam snage ić' protiv toga
Rukama bolnim jače ga stišćem
A znam da nije od Boga...
road27 @ 11:38 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 14, 2007
Ova pjesma je napisana za jednu posebnu osobu koja trenutno proživljava nešto što ja zovem esencijom tuge njezino ime je Vesna i neka ova pjesma bude spomen na dan kada je počeo kraj.

Eto to je to, posveta, bez zareza, bez točke, sve u jednom dahu, u istom onom u kojem je i pjesma nastala.


Vecina pjesma

Maskiran tišinom međ' žamorom sretnih
Pored ljepih riječi nekog prolaznika
Razvuko' se jecaj dvorištima sjetnih
Slomila se jedne iluzije slika

Tiše i od suze što na travu pada
Usred glasnog šuma guste ljetne kiše
Razlila se tiho jecaja parada
Što njedrima njenim zaneseno diše

Al' jedan po jedan topiše se zrakom
Obijajuć' zalud gluhe siluete
Ispraćeni njenim zamagljenim dahom
Osim jednog što se, za mene zaplete

I u meni glasno odjekne u noći
Dobro mi je poznat, nije davno bilo
Smrviše mi srce te uvele oči
Te drhtave ruke što mi tresu krilo

Ostavih je samu tik pred kućnim pragom
Al' jecaj još bješe glasan kao prije
Proparo mi uši svojom silnom snagom
A niko' se drugi, ni okreno' nije
road27 @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 8, 2007
Osjećaji, kao neki davno zalutali val mladosti,
razbili su se prošlog ponedjeljka o obale moje.
Neznam gdje su bili, niti znam zašto su se vratili.
Želim samo da ostanu..
Jer kakvi god da su, bilo dobri ili loši... daju izlaz iz ove monotonije, u koju me život neprestano uljuljava.


Slučajni putnik

Korakom lakim tiho mi priđe
Pogledah sneno lice joj milo
Prvim ju trenom ni ne prepoznah
Jeseni sedam nije je bilo

Sobom se razli prošlosti miris
Skriven u tragu njenog parfema
I vrati onaj osjecaj stari
Kojeg vec dugo kraj mene nema

Očima toplim nježno me gleda
Kao da nikad nije ni o'šla
Sad, jeli je samo slučajni putnik
Ili je ipak za stalno došla

Baš kao nekad sjede kraj mene
I naspe čašu uzrele boli
Ja nisam sam, ja imam tugu
Ona je samnom, ona me voli
road27 @ 10:52 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 26, 2007
Vjetar mi hladni šamara lice
Otima osmijeh vještom paradom
Pa ga ko' krpu prašinom valja
Dok svoju pjesmu fijuče gradom

A ja ko' blesan za njim bauljam
Pa svaki osmijeh u pehar spremam
Sezona smijeha još nije prošla
Al' ja do ovih, ni jednog nemam

Šamara, šiba, razvlači, trese
Što veći inat to jače vuče
Izdaju ovu 'prostit mu neću
Pa da me tisuć' godina tuče

Prezrenim smiješkom zdravim svog judu
I srednjim prstom sudbinu krutu
Zavrti vjetar osmijeha pehar
I prosu sve ih po putu
road27 @ 11:17 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare